Banalni dnevnik – fotografije Žarka Vijatovića – murali
Od 6. srpnja do 29. kolovoza, Francuski institut, Preradovićeva 5
Otvorenje: utorak 6. srpnja u 19 h
Izložba po prvi put istražuje duboke i trajne veze koje je umjetnik održavao s Francuskom.
Knifer dolazi 1957. godine prvi put u Pariz , grad kojemu će se uvijek iznova vraćati. Šezdesetih godina posjećuje muzeje i galerije, otkriva raznolikost francuske scene, poslijeratnu intelektualnu živost umjetničkog miljea, te svjedoči prvom pojavljivanju američke apstraktne umjetnosti. U Zagrebu, s prijateljima iz grupe Gorgona redovito posjećuje knjižnicu Francuskog instituta, zahvaljujući knjigama i časopisima prati promjene u umjetničkim trendovima.
Kniferov život i karijeru obilježili su brojni susreti s francuskim umjetnicima, a ponajviše dugotrajno i iskreno prijateljstvo s Françoisom Morelletom, zasnovano na njihovoj umjetničkoj praksi i teoretskim afinitetima. Kad su se upoznali 1960. godine na izložbi Nove tendencije u Zagrebu bili su duboko prožeti premisom avangarde da umjetnost može promijeniti društvo. Do kraja života su ostali bliski prijatelji.
Krajem 1980-ih Knifer izvodi zidni meandar za knjižnicu Sveučilišta u Dijonu, a nakon toga pozvan je 1991. u umjetničku rezidenciju u Vilu Saint-Clair u Sèteu. Od 1992. do 1994. boravi u Vili Arson u Nici, da bi se konačno 1994. preselio u atelijer u 12. pariškom arondismanu, gdje je živio i radio posljednjih deset godina svog života.
Godine 1961. godine Knifer je ušao u strogu selekciju izložbe konstruktivne apstraktne umjetnosti, u galeriji Denise René u Parizu na kojoj je prvi put izlagao s velikim svjetskim imenima apstraktne umjetnosti.
Izložba Julije Knifer – Francuske epigrafije ne stavlja u prvi plan samo umjetničke radove, već rad sam po sebi. Postav ističe predugo zanemaren epigrafski materijal koji nam omogućuje dešifriranje umjetničkog postupka kroz Kniferove zapise, fotografije i murale u javnom prostoru. Tema izložbe je zapravo umjetnikov kreativni čin koji proizlazi iz osobnog procesa stvaranja, kako u intimi atelijera, tako i u javnom prostoru. Stoga nam se pruža prilika da shvatimo kako je umjetnik bio dio svijeta oko sebe, kako je povezan sa svojom prošlošću i budućnošću kroz konkretnu sadašnjost bila ona intimna ili javna.
Kniferovo pisanje i grafizam u njegovom Banalnom dnevniku nisu bili samo njegova svakodnevna metoda introspekcije, opis rutine života, tegoba, sumnji ili kreativnog procesa, već praksa zahvaljujući kojoj možemo prodrijeti i do najosjetljivijih mjesta duboko u njemu.
Iako je umjetnik tijekom svog života ostvario minimalno i radikalno djelo zasnovano na samo jednom motivu, meandru, uvijek je cijenio stvaranje monumentalnih zidnih djela na arhitektonskim elementima u javnom prostoru. Murali koje je izveo u Francuskoj, uključujući dugi meandar u knjižnici u Dijonu i vijugavu i kompaktnu zidnu sliku metro stanice Jean-Jaurès u Toulouseu, imaju snažnu fizičku prisutnost, te gledatelju nude i trenutak kontemplacije.
Fotografije Žarka Vijatovića na kojima pozira Julije Knifer, prvi put izložene u tako velikom broju, svjedoče o bliskoj suradnji dvaju umjetnika tijekom nebrojenih susreta. Prilikom tih snimanja umjetnik bi se poistovjetio s ulogom performera koji glumi vlastiti lik u privatnom ili javnom prostoru.
Naposljetku, izložba svjedoči o Kniferovoj cjeloživotnoj sentimentalnoj vezi s Francuskom. Pariz je početkom šezdesetih promijenio umjetnikovu perspektivu. U mladosti ga je upoznao pješačeći, no krajem devedesetih kada je fizički već bio slab, sa suprugom Nadom sjeo bi u taksi i obilazio grad.
Danka Šošić
Izložba je osmišljena i priređena u bliskoj suradnji s kćeri umjetnika, Anom Knifer.
