Francuska srijeda
Sljedeća Francuska srijeda održat će se 7. lipnja 2017. od 18h do 20h u Booksi. Tema će biti društvene igre. Dođite u velikom broju susresti druge frankofone!
Sljedeća Francuska srijeda održat će se 7. lipnja 2017. od 18h do 20h u Booksi. Tema će biti društvene igre. Dođite u velikom broju susresti druge frankofone!
Institut za arheologiju organizira, u četvrtak 14. studenog 2013. Dan eksperimentalne arheologije koji će se održati u Arheološkom muzeju u Zagrebu s početkom u 11 h.
Tom prilikom gđa Catherine de Casas, g. Mathias Fernandes i g. José Fernandes, stručnjaci za ekperimentalnu arheologiju i izradu keramičkih antičkih reprodukcija održati ce predavanje : » Ciklus eksperimentalnih pečenja terrae sigillatae u radionici La Graufesenque (Francuska) ». Nakon predavanja slijedi projekcija filma : Eci Peci Pec » i okrugli stol o eksperimentalnoj arheologiji.
L’Institut d’archéologie organise, le jeudi 14 novembre 2013, la Journée d’archéologie expérimentale, qui aura lieu à partir de 11 h au Musée archéologique de Zagreb (Trg Nikole Šubića Zrinskog 19).
A cette occasion, Mme Catherine de Casas, M. Mathias Fernandes et M. José Fernandes, spécialistes en archéologie expérimentale et en fabrication de reproductions de céramiques antiques présenteront une conférence intitulée : « Un cycle de cuissons expérimentales de sigillées rouges à la Graufesenque ». La conférence sera suivie par la projection du film « Eci Peci Pec » et de la table ronde sur l’archéologie expérimentale.
Nakon prošlogodišnjeg slavljenja ženske snage kroz superheroine, Vox Feminae Festival svoje sedmo izdanje posvećuje mučenicama. Festival će se održavati od 14. do 19. studenog na brojnim lokacijama u strogom centru Zagreba.
Vox Feminae i ove godine promiče stvaralaštvo žena i problematizira pitanja roda kroz međunarodni filmski program, promocije knjiga, izložbe, prezentacije, diskusije i nastupe glazbenica i DJ-ica. Više na www.voxfeminae.net/2013
U obilju urbanih senzacija megapolisa Duje Jurić u fotografskom mediju – kao šetač bulevarima, avenijama i ulicama – izdvaja i bilježi fenomen pariških grafita. Grafitiranje je za Jurića potraga za alternativnim načinima identifikacije mladih i promicanje vrijednosti za koje se bore i oko kojih su okupljene skupine istomišljenika. Jurić potvrđuje da su grafiteri nova kultura naraštaja pobune i otpora koji potragu za identitetom i vlastito postojanje očituju kroz skrivene kodove i poruke, računajući na to da će ostali pripadnici društva razumjeti njihove vrijednosti, ponašanje i stil života.
Poruke pariških grafitera jedinstvene su jer je Pariz multietičan i multikulturalan velegrad, kao takve strancu su enigmatične, ali Jurić se ne usredotočuje na semantiku grafita, nego na moćnu vizualnost i jedinstvenu estetičnost ovih vizualno nametljivih digresija na fasadama, zidovima, roletama koje značajno doprinose živopisnosti urbane vedute.
Grafiterska poruka oslikana na kombiju više nije statična, nego je recipijent – neprestance je na četiri kotača viđajući u gradskom pejzažu – prihvaća i pamti njezin sadržaj, semantičnost, poruku i estetičnost.
Na svakom dostavnom vozilu grafiter iscrtava logo – zacijelo njegovo ime – ali na vozilu su nerijetko nazočni i spontano dodavani tuđi grafiterski dodaci koji značenjski usložnjavaju poruku.
Autori grafita većinom su mladi, buntovni, kreativni i često neprilagođeni pojedinci koji umjetničke sposobnosti rabe da izraze vlastito mišljenje, osobnost i vještine i kao takav njihov bi angažman trebao ostati supkulturan. Otkud onda grafit na tolikom broju kombija? Apostrofirajući činjenicu da u pariškoj veduti nema dostavna vozila bez grafiterske intervencije, Jurić kao da potencira dvojbu je li riječ o upornosti jednog te istog grafitera ili skupine grafitera ili zapravo o mudro smišljenu projektu gradskih otaca, koji tako umnažaju kontraverzne fenomene zbog kojih je Pariz i dalje atraktivna turistička meka.
Ivica Župan
Parmi les nombreuses sensations urbaines qu’offre la mégapole, Duje Jurić, au gré de ses déambulations sur les boulevards, les avenues et les rues, a choisi et capturé grâce à la photographie, le phénomène des graffitis parisiens comme un exemple significatif de la communication culturelle dans une société mise en réseau et baignée par la culture médiatique.
Pour Jurić, les graffitis ne sont pas le signe d’un primitivisme artistique. Ils s’inscrivent dans la recherche d’identité de centaines d’amateurs engagés dans cette pratique et viennent promouvoir les valeurs que ces jeunes défendent.
Jurić souligne ainsi que les graffeurs sont les représentants d’une nouvelle culture. Ils appartiennent à une génération en révolte qui résiste en exprimant sa quête identitaire, en affirmant son existence individuelle à travers des codes et des messages cachés, tout en espérant que le reste de la société comprendra ses valeurs, son comportement et sa manière de vivre.
Les messages des graffitis parisiens sont uniques en ce sens que Paris est une métropole multiethnique et multiculturelle. Cependant, Jurić ne se concentre pas sur la sémantique des graffitis. Il explore la visualité singulière, puissante, esthétique de ces digressions intrusives qu’on trouve sur les façades, les murs, les stores, et qui apportent une contribution significative au caractère pittoresque de la cité urbaine.
Le message des graffeurs peint sur un minivan n’est plus statique, mais réceptif, il circule en permanence sur quatre roues dans le paysage urbain. Les passants recueillent et retiennent son contenu, sa sémantique, son message et son esthétique.
Sur chaque véhicule de livraison le graffeur dessine un logo –probablement son nom –et les graffitis d’autres graffeurs viennent souvent se rajouter spontanément , rendant le message sémantiquement plus complexe.
Les auteurs des graffitis sont pour la plupart des individus jeunes, rebelles, créatifs, souvent marginaux qui utilisent leurs capacités artistiques pour exprimer leur propre opinion, leur personnalité et leur talent. On pourrait alors penser qu’un tel engagement resterait subculturel. Or, comment expliquer ce nombre incroyable de graffitis sur les camionnettes ? En constatant que dans la cité parisienne pas un seul véhicule de livraison n’est épargné par les graffitis, Jurić met en évidence le dilemme : s’agit-il de la persévérance d’un seul graffeur, d’un groupe de graffeurs ou d’un projet sagement conçu par la mairie qui multiple ainsi les phénomènes polémiques qui font de Paris une destination touristique toujours aussi séduisante ?
Ivica Župan
Trilogija se bavi odnosom suvremenog plesa i popularne glazbe, a započeta je 2011. solom za Petru Hrašćanec Love will tear us apart, za kojega je P. Hrašćanec nagrađena Nagradom hrvaskog glumišta 2012. Solo žanrovski vrluda između rock koncerta i aspstraktne ispovjedne forme. U drugom dijelu Trilogije, P. Hrašćanec i M. Jastrevski istražuju nasljeđe kantautorica iz 60-ih, dok posljednji dio trilogije the_beatles ispituje utjecaj praksi sjećanja, oživljavanja zlatnog doba, baveći se tragovima kulturne memorije i načinima proizvodnje plesa kao tjelesnog iskaza te memorije.
Autor koncepta: Saša Božić // Koreografija: Saša Božić, Petra Hrašćanec (Love will tear us apart / Boys don’t cry / the_beatles), Marie Goudot, Micahel Pomero i Julien Monty (the_beatles) // Izvedba: Petra Hrašćanec, Marko Jastrevski, Marie Goudot, Michael Pomero, Julien Monty // Produkcija: de facto // Uz potporu: Ministarstvo kulture RH, Grad Zagreb – Gradski ured za obrazovanje, kulturu i sport, (Boys don’t cry / the_beatles), Francuski institut Zagreb (the_beatles) // U suradnji: ekscena (Boys don’t cry), Art Radionica Lazareti (the_beatles), Zagrebački plesni centar (the_beatles), Loge 22 (the_beatles) // Drugi i treći dio trilogije razvijani su unutar projekta Spider Expand kojega podupire Europska komisija, program Kultura 2007-2013. // Trajanje: 90 minuta
La Trilogie aborde la relation particulière entre la danse contemporaine et la pop musique. Le projet a commencé en 2011 avec le solo pour Petra Hrašćanec: Love will tear us apart pour lequel elle a reçu le Prix de la Société croate des comédiens en 2012. Le solo est un mélange du concert rock et d’une forme narrative abstraite. Dans la deuxième partie P. Hrašćanec et M. Jastrevski explorent l’héritage des cantatrices des années 60 tandis que la partie finale de la trilogie, the_bealtes, explore l’influence des partiques de la mémoire, la relance de l’Age d’or, les traces de la mémoire culturelle et les formes de production de la danse comme une expression physique de cette mémoire.
Auteur: Saša Božić // Chorégraphie: Saša Božić, Petra Hrašćanec (Love will tear us apart / Boys don’t cry / the_beatles), Marie Goudot, Micahel Pomero i Julien Monty (the_beatles) //Représentation: Petra Hrašćanec, Marko Jastrevski, Marie Goudot, Michael Pomero, Julien Monty //Production: de facto // Avec le soutien de: Ministarstvo kulture RH, Grad Zagreb – Gradski ured za obrazovanje, kulturu i sport, (Boys don’t cry / the_beatles), Francuski institut Zagreb (the_beatles) // U suradnji: ekscena (Boys don’t cry), Art Radionica Lazareti (the_beatles), Zagrebački plesni centar (the_beatles), Loge 22 (the_beatles) // La deuxième et la troisième partie de la Trilogie sont développées dans le cadre du projet Spider Expand soutenu par la Commission européenne, programme Culture 2007-2013. // Durée: 90 minuta
U predstavi Konkretheit, Loge 22 istražuje dvije osnovne linije svog umjetničkog pristupa: koreografiju, njenu bit i oblikovanje – način uspostavljanja odnosa s gledateljem. Kako, na kojem mjestu, u kojoj okolini / kontekstu predstaviti ovaj rad publici kako bi se uvećala njihova percepcija i osjećaj trenutka. Koncept Konkretheita je jednostavan. Izvući iz najgrubljeg materijala poetsku formu, ono drugdje. Cilj je fokusirati se na konkretnost (Konkretheit) pokreta kako bi se otkrio ples.
Kreacija: Marie Goudot, Thomas Michaux, Julien Monty, Michael Pomero, Adam Weig, Sandy Williams /Glazba: Loge 22 / Technical direction: Lise Poyol / Produkcija: Lodge 22 / Uz potporu: Rosas, Anne Teresa de Keersmaeker; Forest Centre Culturel et du collège des Bourgmestre et Echevins de Forest; la Raffinerie, Charleroi Danses
Dislocated Unity (Slovenija/Hrvatska): „WO“
Porte 27 (Makedonija/Francuska): „Je me réveille pour mourir“
U okviru 9. FESTIVALA NOVOG CIRKUSA
Trajanje: 50 min.
Cijena ulaznice: 50 kn
PREMIJERA
U pomanjkanju suvremene cirkuske edukacije u jugoistočnoj Europi, mnogi talentirani umjetnici s ovih područja okreću se školama Zapada. Francuski CNAC ili Nacionalni centar za cirkuske umjetnosti u Châlons-en-Champagne jedna je od najpoznatijih visokih školskih ustanova za cirkus. U ovoj Večeri malih formi predstavljamo radove dvoje sudionika 20. i 21. generacije uspješno diplomiranih CNAC-ovih studenata, Dane Auguštin i Vasila Tasevskog. Osim što ih povezuje isti geografski prostor iz kojeg su potekli, obilježava ih i istinski inovativni duh – oboje su u cirkuski vokabular uveli posve nove cirkuske tehnike kakve nitko prije njih nije koristio: Dana kroz unikatan, gotovo alpinistički pristup zračnoj akrobatici na tkanini, a Vasil akrobatikom na metalnoj sferi nazvanoj topka.
„Budim se da bih umro./Brijem se, odijevam, obuvam./Ovo je moj posljednji dan: jedan dan/bez osjećaja./Sve ide po običaju./Izlazim na ulicu. Idem umrijeti./Neću umrijeti odmah. Cijeli se dan otvara preda mnom…“ Ovo je dio pjesme „Smrt u avionu“ Carlosa Drummonda de Andrade, jednog od najvećih brazilskih pjesnika svih vremena. Ti su stihovi inspirirali performans „Je me réveille pour mourir“(franc. „Budim se da bih umro“) makedonsko-francuske skupine Porte 27, posebno kreiran za Festival novog cirkusa. Na jedan veoma dugačak dan umiranja spremio se Vasil Tasevski kroz manipulaciju predmetima, akrobatiku na topki i ples.
Vasil Tasevski cirkusko je obrazovanje u Francuskoj prije CNAC-a stjecao u Centre des arts du cirque de Balthazar u Montpellieru. Privlači ga mješavina različitih umjetničkih izraza, od cirkusa do videa i fotografije, pa je njegov rad često multimedijalan.