IFC : Bok Klasja, hvala što ste odvojili vrijeme za ovaj portret.
Vi ste hrvatska ilustratorica, autorica i dizajnerica, koja živi i radi u Zagrebu. Vaša prva suradnja s Francuskim institutom u Hrvatskoj bila je u okviru programa rezidencija između Francuske i Hrvatske u području stripa. Tom prilikom, u rujnu 2024. godine, otišli ste u Angoulême, u maison des auteurs u Cité de la bande dessinée, kako biste radili na svom sljedećem projektu. Francuski institut s veseljem ove godine dočekuje vašu izložbu „Moja baka zove se kao čokolada“, koja je rezultat vaše rezidencije u Francuskoj.
- Možete li nam predstaviti ovu izložbu koja spaja tekst i sliku?
Izlažem crteže i zapisane nastale u rezidenciji u Cité internationale de la bande dessinée et de l’image, u Angoulêmeu, gdje sam započela rad na grafičkoj knjizi posvećenoj baki. „Moja baka zove se kao čokolada“ zbirka je intimnih promišljanja, kratkih zapisa u prozi i stihovima, uparenih sa ilustracijama, čiji je tisak planiran početkom iduće godine (u nakladi Malih Zvona).
- Ovdje izlažete stranice svoje knjige „Moja baka zove se kao čokolada“. Možete li nam ispričati kako je ovo djelo nastalo?
Odrasla sam u kući s roditeljima, bratom i bakom. Baka zadnjih godina živi u staračkom domu i bori se sa demencijom, gluhoćom i sljepoćom. Demencija je stigla naglo i iznenadila obitelj, budući da je do tada baka uvijek bila svoja, svjesna i prisutna, pa je svatko od nas tražio način da se nosi s tim. Moj je bio pokušaj da zabilježim njen duh i da kao najstarija unuka ne zaboravim njenu širinu, vedrinu i toplinu.
- Sudjelovali ste 2024. godine u rezidenciji između Francuske i Hrvatske u Angoulêmeu. Koji su bili vaši motivi za prijavu na ovaj natječaj?
Od djetinjstva učim francuski i volim stripove. Makar nikad nisam napravila klasičan strip, “Duh Bauhausa” (MSU) bio je dovoljno blizu tome, uz opis projekta o baki, da dobijem rezidenciju i uputim se u tu avanturu.
- Kako vas je ovo iskustvo inspiriralo?
Angoulême je grad kao iz stripa, sa svim ljudima uronjenim u animaciju, priče i crteže, sa vintage trkaćim autima i srednjovjekovnom kamenom jezgrom grada na brdu kraj rijeke. Cité je košnica talentiranih umjetnika iz cijelog svijeta i svatko ima svoje radno mjesto potpuno i profesionalno opremljeno, s pogledom na mali trg s kafićima gdje smo se nalazili u pauzama. Biti u zgradi u kojem svi crtaju, često vrlo osobne projekte vrlo osebujnim crtaćim stilovima i svjedočiti njihovom procesu zaista je čast i zadovoljstvo. Mnogi od njih postali su mi prijatelji i vjerujem da ćemo se opet vidjeti i zajedno stvarati.
- Primjećujete li razlike u načinu na koji se strip, odnosno grafičke umjetnosti općenito, percipiraju u Francuskoj i Hrvatskoj?
U Francuskoj je strip, čini mi se, dio opće kulture i nacionalnog ponosa. Redovi pred muzejem stripa kako bi se vidjeli klasici ili histerija oko novih izadnja ili autora na festivalu podsjetila me na koncerte, no ovdje je riječ o tiskanim izdanjima i o osobnim pričama. U Angoulêmeu ulični su kipovi autori stripova, kao i njihovi likovi, a grafiti su umjetnička djela u formi stripa. Mladi crtaju ležeći na podu trgova ili igraju društvene igre po parkovima ; sve je to nekako povezano s načinom provođenja slobodnog vremena. Čini mi se da u Hrvatskoj nedostaje ta navika konzumacije i diljenja fascinacije stripovima, možda se izgubila s novim generacijama, no nadam se da se to može promijeniti i da će društvene mreže u budućnosti dobiti konkurenciju. Mislim da nam je svima jasno da koliko su stripovi snažan i širok medij te koliko mogu biti edukativni.
- Planirate li buduće suradnje s francuskim institucijama ili umjetnicima?
Voljela bi da knjiga o baki izađe na francuskom i voljela bi se javiti na rezidenciju u Parizu, ali nema žurbe. Stvari su se za sada lijepo poklopile, tako da sam optimistična.
