Organizatori: Hrvatsko filološko društvo i Disput iz Zagreba

21. travnja 2017. u 18 sati, Medijateka, Preradovićeva 5

 

Sudjeluju: prevoditelji Adrian Cvitanović, Marija Paprašarovski i Sanja Šoštarić te urednica Irena Lukšić

Predstavit će se: Jerzy Giedroyc, „Autobiografija na sve četiri“, Pierre Loti, „Azijada“ i  Anaïs Nin, „Djeca albatrosa“.

 

AZIJADA, Pierre Loti

S francuskog prevela Sanja Šoštarić

Azijada je poluautobiografski tekst temeljen na piščevu dnevniku iz 1876. i 1877. godine, kad je kao mladi francuski mornarički časnik boravio u Grčkoj i Istanbulu.
U ovoj neuobičajenoj kombinaciji dnevnika i epistolarnog romana mogu se naći zanimljivi opisi istanbulskih eksterijera i interijera (ulica, trgova, kuća, bazara, kavana, džamija, groblja itd.) u kojima posebice dolazi do izražaja Lotijevo divljenje prema turskoj kulturi. U toj “orijentalnoj fantazmagoriji” odvija se ljubavna veza Azijade, mlade žene iz harema, i engleskog časnika Lotija koja se iznenada prekida: u predvečerje tursko-ruskog rata Loti dobiva zapovijed da se na svom brodu vrati u Englesku, a kad po povratku u Istanbul sazna da je Azijada umrla od tuge za njim, prijavljuje se u tursku vojsku i pogiba u bitci kod Karsa…

 

DJECA BALBATROSA, Anaïs Nin

S engleskoga preveo Damjan Lalović

Roman Djeca albatrosa nema prave radnje, nego na tragu nadrealističkog pisma istražuje ljude i događaje upisane u pariški vremenik: tu su i Henry Miller, i Anaïsin autoritarni otac, i feminilni rođak Eduardo Sánchez…
Prvi dio romana, “Zapečaćena soba”, referira se na Anaïsinu kuću s jednim prozorom koji je vječno zatvoren. Sobe zapravo nema, riječ je o metafori kojom autorica upućuje na svoj dnevnik kao prostor pohranjenih priča. Jer to je unutarnji svijet, odslik izvanjskoga i maketa stvarnosti posredovane tekstovima, a ona je Djuna, plesačica koja čeka ljubav i sluša razne glasove iz prošlosti i sadašnjosti.

Drugi dio romana, naslovljen “Kavana”, događa se na javnome mjestu, u lokalu, središtu društvenog života međuratnoga Pariza. Slikar Jay najjača je figura maloga, zatvorenoga “kružoka” kojemu pripadaju nepostojana Sabina, bezvoljna Lillian i inspirativna Djuna. Sve tri žene u vezi su sa slikarom i svaka je na svoj način ovisna o njegovoj pažnji, s time da je Djuna ipak slobodnija od svojih prijateljica jer je “više od žene”, kako kaže Jay, čija je inačica vatreni Henry Miller. No ono što je zajedničko junacima s bogatim “unutarnjim krajolicima” jest trauma iz djetinjstva, od koje je počeo bijeg u prostor neobuzdane mašte. Kod Anaïs Nin, odnosno njene “ispostave” Djune – to je incest.

 

AUTOBIOGRAFIJA NA SVE ČETIRI, Jerzy Giedroyc

S poljskoga preveo Adrian Cvitanović

Autobiografija na sve četiri (Autobiografia na cztery ręce, 1994), knjiga sjećanja i uspomena na razdoblja, događaje i ljude. U njoj Redaktor niže sjećanja koja započinju odrastanjem i školovanjem u međuratnoj Poljskoj, tijekom kojega počinje javno djelovati, a nastavljaju se političkim angažmanom kao uposlenika različitih ministarstava te urednika utjecajnog časopisa Bunt Młodych, gdje je izbrusio zanat i upoznao mnoge intelektualce s kojima će kasnije raditi (upravo je Giedroyc ishodio Gombrowiczu kartu za putovanje brodom nakon kojeg će završiti u emigraciji), ali se i zavaditi, te stekao reputaciju koja će ga pratiti čitav život.
U drugom poglavlju knjige, koje se odnosi na Drugi svjetski rat, Giedroyc niže sjećanja na rad u veleposlanstvu u Bukureštu, gdje je pomagao brojnim poljskim izbjeglicama, te na vojevanja na brojnim ratištima uz velikog generala Andersa.
U trećem i najzanimljivijem poglavlju, posvećenom radu Književnog instituta, Redaktor izlaže brojne pojedinosti s kojima se skupa s drugim osnivačima i suradnicima Instituta susretao prilikom njegova osnivanja 1947. u Parizu i tijekom višedesetljetnog djelovanja u kojem su se književnost i politika, dvije naizgled oprečne djelatnosti, u Giedroycu utjelovile u jednu koja je od Kulture i Književnog instituta stvorila trajan kulturni spomenik.