Francuski dokumentarci u Dokukinu

Najnoviji dokumentarac vizualne umjetnice i sineastice Ulrike Ottinger, poznate po osebujnim komadima koji isprepliću etnografiju, povijest i fantaziju. Filmska poema Parizu tijekom 1960-ih i autobiografsko putovanje u umjetničinu mladost i njezin osobni panteon iz doba kada su dadu i nadrealizam smijenili situacionizam i pop art a poslijeratni elan razbuktao se u masovnim šezdesetosmaškim studentskim pokretima. U bogatoj bujici arhivski audio i vizualnih materijala koje kombinira s vlastitim umjetničkim djelima i filmovima Ottinger ponovno uskrsava stare pariške Saint-Germaindes- Prés i Latinsku četvrt – njihove književne kafiće i džez klubove – te se prisjeća susreta sa židovskim prognanicima, života u njezinoj umjetničkoj zajednici, rasprava pariških etnologa i filozofa, političkih nemira tijekom Alžirskog rata i Maja ’68., te nasljeđa kolonijalističkog doba. Riječima Ottinger “Godine 1962. bila sam mlada umjetnica i došla sam živjeti i raditi u Parizu. Taj period sve do 1969. kada sam napustila grad bio je izrazito važan za moj umjetnički i osobni razvoj, no bilo je to i doba velikih intelektualnih, političkih i društvenih previranja u modernoj povijesti. Film Pariški kaligrami kombinira moja intimna sjećanja na šezdesete te portret grada i društvenu kartografiju vremena. Poput zbirke poezije Kaligrami: Pjesme mira i rata Guillaumea Appolinairea podarila sam mu formu filmske „slike-poeme“ (kaligrama) u kojem riječi i slike, u kombinaciji s jezikom, zvukom i glazbom tvore mozaik koji prenosi živahnost tih uzbudljivih godina i istovremeno progovara o fragilnosti svih kulturnih i političkih postignuća. Arijadnina nit filma je šetnja kroz Pariz i njegove mnoge postaje tijekom koje se nižu razne teme bez posebnog kronološkog slijeda. U najboljoj flanerskoj tradiciji posjećujem fokalne točke grada koje su mi intimno nešto značile ali i utjelovljuju duh 60-ih. Lokacije na kojima su se dogodili značajni politički događaji, važni kulturni i umjetnički susreti te formirali novi načini življenja u zajednici. Ne samo što je Pariz tada bio „lonac za taljenje“ (melting pot) intelektualaca i umjetnika i cijelog svijeta, on je također prolazio kroz teško političko razdoblje dekolonijalizacije. Prvo Alžirski i potom Vijetnamski rat zasjenili su prosperitet nakon Drugog svjetskog rata te doveli ljude i političke nemire iz kolonija u prijestolnicu. Stoga su prijateljstva i poznanstva koja sam stekla tijekom tih godina bila toliko živopisna, uzbudljiva i intenzivna.”