Hrvatsko filološko drustvo i Disput u suradnji s Francuskim institutom u Zagrebu pozivaju vas da Noć knjige provedete u atmosferi najljepšega grada na svijetu – Pariza. Paris by Night dočarat će
Elsa Triolet, “Spletke sudbine”
Raymond Radiguet, “Bal grofa d’Orgela”
Gajto Gazdanov, “Noćni putevi”
O autorima i knjigama govorit ce Sanja Šoštarić, Marija Paprašarovski i Irena Lukšić
Elsa Triolet, Spletke sudbine. Prevela Sanja Šoštarić. Hrvatsko filološko društvo i Disput, Zagreb 2015.
U televizijskom intervjuu iz 1962. francuska spisateljica Elsa Triolet otkrila je da ju je na pisanje romana Les Manigances (Spletke) potaknulo pitanje jednog čitatelja zašto sudbina upravlja životima njezinih likova umjesto da likovi oblikuju vlastitu sudbinu.
Glavna junakinja romana, pjevačica Clarisse Duval, u nekoj vrsti dnevnika propituje upravo odnos sudbine i volje, njihovu stalnu borbu. Razne „spletke sudbine“, kako ih Clarisse naziva, odnosno veliki i mali, važni i manje važni događaji usmjeravaju životni put glavne junakinje i postavljaju je pred dilemu: prepustiti se sudbini i nastaviti putem kojim se kreće (posvećenost drugima, pjevačka karijera) ili uzeti sudbinu u svoje ruke i krenuti novim putem (posvetiti se sebi, napustiti pjevanje zbog glume koja predstavlja njezinu istinsku vokaciju). Na kraju romana Clarisse odlučuje prkositi svim spletkama sudbine i bira glumu, odnosno „cinizam, životni nagon, egoizam, mahniti optimizam, vokaciju“.
Raymond Radiguet, Bal grofa d’Orgela. Prevela Marija Paprašarovski. Hrvatsko filološko društvo i Disput, Zagreb 2015.
Raymond Radiguet (1903-1923) za kratkoga života napisao je dva romana: proslavljeni prvijenac obećavajućeg mladog sedamnaestogodišnjaka, Vrag u tijelu (1923) i Bal grofa od Orgela, posthumno objavljen 1924, koji je ispunio sva najavljena očekivanja. Neobično, Bal grofa od Orgela svojom konvencionalnom temom ljubavna trokuta i stilskim postupkom koji se zasniva na psihološkom portretiranju likova naizgled ne bi trebao pobuditi veliko zanimanje, pa ipak riječ je o veoma suptilnoj prozi, remek-djelu francuskoga moralističkog romana, koji je najbolje okarakterizirao autorov prijatelj Jean Cocteau rekavši kako „se treba bojati dječaka od dvadeset godina koji bi objavio knjigu koju se ne može napisati u toj dobi“. No za Radigueta „godine ništa ne znače“ jer su „najveći upravo oni kojima uspijeva ne pokazati ih.“ Priča se vrti oko bračnoga grofovskog para i njihova kućnog prijatelja Françoisa. Grofica od Orgela ljubi muža koji je prema njoj posve ravnodušan, no Françoisova ljubav prema grofici potiče grofa da u njemu prepozna najdražega prijatelja. Iz te inicijalne situacije razvijaju se profinjenim načinom pisanja i stilski njegovanim jezikom istančani odnosi među likovima u radnji smještenoj u doba pariških „ludih“ 1920-ih. U tom čednom romanu koji je jednako sablažnjiv kao i oni najnečedniji, prema autorovim riječima, ponire se u dubinu osjećaja i prikazuje ih se neumoljivom lucidnošću.
Gajto Gazdanov, Noćni putevi. Prevela Irena Lukšić. Hrvatsko filološko društvo i Disput, Zagreb 2015.
Kao i druga dva ponajbolja romana Gajta Gazdanova, Večer kod Claire i Povijest jednog putovanja, i Noćni putevi sastavljeni su od niza fragmenata iz svakodnevice ruskog čovjeka u tuđini. Međutim, dok se u Večeri kod Claire glavnina narativne građe sastoji od nostalgičnih sjećanja na sretnu ranu mladost, obilježenu prvom ljubavi i nestašlucima iz gimnazije, ali i kaotičnim slikama pristupanja Dobrovoljačkoj armiji, a Povijest jednog putovanja pak od niza prizora putovanja iz Konstantinopola u Pariz, ispresijecanih razmišljanjima o ljudskim karakterima i životu, Noćni putevi kao da su ostali bez one sočne zalihe idealizirane prošlosti koja u prvi plan izbacuje boje, mirise, zvukove i nasmijana lica prošloga života. Ovdje čitatelj susreće grubu stvarnost, Pariz između dva svjetska rata, stavljen u neki drugi nostalgični modus, recimo literarni, gdje se grad doima poput Petrograda Fjodora Mihajloviča Dostojevskog s gladnim i odrpanim spodobama, krojačima, kuharicama, pijancima, posrnulim Sonjama Marmeladovima i Raskoljnikovima, u svakom trenutku spremnima na zločin. Glavni junak, noćni taksist ruskoga podrijetla, čak i izrijekom priznaje: „Nerijetko sam, vraćajući se poslije noćnog rada kući mrtvim pariškim ulicama, podrobno zamišljao ubojstvo, sve što mu je prethodilo, sve razgovore, nijanse, intonacije, izraz očiju – i kao akteri tih mojih zamišljenih dijaloga mogli su se naći moji slučajni znanci ili prolaznici koje sam iz nekog razloga zapamtio ili, naposljetku, ja osobno u svojstvu ubojice.“ U taksistovoj podsvijesti francuska metropola, golema i zastrašujuća, model je nakazne realnosti u kojoj normalan čovjek teško može zadržati prisebnost i interes prema onome što gleda.
